Antika

S djeda na sina i unuka prenosila su se znanja o lozi, vinu i pijenju, mukotrpno gradila vinogradarska i vinarska tradicija, ukusi, navike i običaji otočkih ljudi. Teško je zamisliti opstanak na ovim prostorima bez loze. Cjelokupna povijst Visa politički i ekonomski vezana je s jedne strane za ribarstvo, a s druge strane za vinogradasrtvo i vinarstvo, koje je i danas osnovna gospodarstva i zalog budućnosti. Burni povijesni događaji, društvene i ekonomske promjene, ratovi, prirodne nedaće koje su protresle nemirno viško tlo u prošlosti nisu prekidali kontinuitet uzgoja loze, jer se ovdje od nje i za nju živjelo. Život viškog težaka uvijek je bio naporan, a on je u vjekovnoj nagodbi s prirodom sadio lozu po krševitim i nagnutim terasama otimajući kamenu komadiće plodne zemlje.

Proteklo je više od dva tisućljeća od prve zapisane pohvale viškom vinu, više od dva tisućljeća uzajamnosti jedne plemenite biljke, čovjeka i prirode, ljubavi i međusobnog davanja, zaklinjanja i proklinjanja na ovom škrtom tlu.

U Issi se, zapisao je prije 2300 godina antički kroničar Agatarhid iz Knida, pripremalo vino koje je “u usporedbi sa svim drugima najbolje”, a o tome svjedoče i zapisi na kamenim spomenicima te na novcu  koji se u slobodnoj državi-gradu ( polisu) kovao s vinogradrskim i vinarskim motivima od III. st. pr. n. e. Kult vina zrcali se na onodobnim viškim vinarskim vrčevima ( oinohoe) i vinskim čašama ( skitos), a ni zagrobni život ne može se zamisliti bez vina.

I nakon dolaska Rimljana, isprva saveznika polisa Isse, a kasnije i gospodara Dalmacije, nastavlja se sadnja vinove loze. Antički kroničari opisali su kako se cijedilo grožđe-ispočetka se mošt gazio, a kasnije se koristio tijesak na polugu. Vino se čuvalo i prevozilo u velikim keramičkim posudama, mješinama, drvenim bačvama i amforama. Nakon prihvaćanja kršćanstva ( 313.g.), vino je pratilo crkvene obrede, čime se širi i navika trošenja vina.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*